(Un-edited and old… and only in croatian, sorry)

1.
Steward H. Jennison vi??e nije bio normalan ?ovjek. Dodu??e, neki bi rekli da on to nikada nije ni bio, no svakako je istina da se on u jednom trenutku svog ??ivota drasti?no promijenio. ??ivio je sam, napu??ten od sad ve? odrasle djece i ??ene koja vi??e nije mogla izdr??ati sve hirove osobe u koju se njen mu??, nakon smrti svog oca, bio pretvorio. Gotovo nikad nije izlazio iz ku?e; zapravo se u??asavao onih rijetkih dana kad je zaista morao iza?i i izbjegavao ih je ??to je du??e mogao. Nekolicina djece donosila mu je namirnice. S vremena na vrijeme bio bi prisiljen nazvati nekog od majstora kako bi otklonio kvarove koji su neizbje??no nastajali u lo??e odr??avanoj ku?i. Nije volio pri?ati, pa ih je ostavljao da rade, i oni su mu bili zahvalni na tome. Po??urili bi s poslom i nastojali oti?i ??to prije, a on ih nikada nije u tome spre?avao. Volio je biti sam. Tako je najbolje. Najbolje je do?ekati pono? sasvim sam i biti spreman na susret sa Smr?u. A znao je da ?e do tog susreta do?i. Mo??da i nije ju?er, no danas svakako. Danas, kad veliki drveni zidni sat otkuca  dvanaest. Danas zasigurno.

Sad je sjedio za velikim hrastovim stolom u neurednoj kuhinji prepunoj ostataka ju?era??njih obroka i neopranog su?a. Ispred njega, na stolu, stajala je ?a??a vode. Ispio je gutljaj, ne skidaju?i pogled sa zami??ljene to?ke, negdje na drugom kraju kuhinje. Bio je pomalo razo?aran, sad kad je jutro napokon do??lo. Bio je spreman oti?i. I sino?,  kao i toliko no?i prije, ostao je sam, o?ekuju?i Neo?ekivano i planiraju?i Neplanirano, dan za danom, tjedan za tjednom, mjesecima… godinama. Sad, kad je sat otkucao signal podneva… kad je kona?no shvatio da je jo?? jedna pono? za njim, i da ga druga o?ekuje kad kazaljke na satu ponovno zauzmu isti polo??aj; bio je pomalo zahvalan. I ljut. Razo?aran, zahvalan i ljut.

Trgnuo se kad je za?uo buku na vratima, no nije se dizao. Vjerojatno neki od dje?aka dostavlja namirnice, ili je susjedov ??epavi dalmatiner ponovno obilje??avao svoj teritorij. Polako je ispio jo?? jedan gutljaj vode i vratio ?a??u na prija??nje mjesto. Odlu?io je ne??to pojesti, pa je ustao, no onda je jednostavno promjenio mi??ljenje pa krenuo prema vratima. Otvorio ih je i pustio da ga udari skupljena ??aka sun?eva svijetla, probijaju?i si preko njega put u unutra??njost zamra?ene ku?e. Nikoga od susjeda nije bilo, ni?ija se djeca nisu igrala na ulici. Desetak metara dalje, ba?? kod ulaza u njegovo dvori??te, ugledao je na trenutak nju??ku ??epavog psa. Bilo je o?ito da pas vr??i nu??du i da ne u??iva ba?? u tome. Tako je i postao ??epav, pomislio je Steward. Nitko ne voli da mu tu?i pas prlja dvori??te. No, njemu je bilo svejedno. Okrenuo se i namjeravao vratiti u ku?u, kad je pred svojim nogama ugledao sve??anj papira. I prije no ??to ga je podigao, znao je da su to dana??nje novine. Nikad ih nije ?itao, izbjegavao ih je i nisu mu trebale, pa za??to ih je onda onaj glupan od nosa?a bacio ovamo. Zar ne zna da on nikad ne ?ita novine? Nikad ih ne kupuje. Nikad tra??i od susjeda. Nije ?itao ni isje?ke na komadima novinskog papira u koji su ponekad bile zamotane njegove namirnice. Jednostavno nije ??elio znati ni??ta o svijetu izvan ovog, njegovog. Ni??ta osim njegove spremnosti i volje da spreman do?eka Smrt nije ga zanimalo. Pa za??to onda ?

Podigao ih je, a onda shvatio da stoji na najja?em suncu. Bilo mu je neugodno zbog ugode koju je na trenutak osjetio, pa je brzo ispru??io noge, prave?i taj jedan korak koji ga je sklonio u sigurnost neudobnosti ku?e. Kad je shvatio da u rukama dr??i i novine, bilo je ve? kasno. Spustio je pogled na svoje ruke i osjetio kako ga hladni novinski papir pe?e, ostavljaju?i opekline i pr??e?i ko??u njegovih prstiju. Vrisnuo je i bacio prokleti papir na suprotan kraj hodnika, prema kuhinji. Bol je istog trena prestala i osjet opipa vratio se u njegove ranjene prste.

Polako je, zaobi??av??i naizgled mrtvo klupko novinskog papira, u??ao u kuhinjsku prostoriju.  Sjeo je za stol i otpio jo?? gutljaj vode. Hladni je mlaz prozirne teku?ine sporo klizio njegovim ote?enim grlom, najavljuju?i mu jo?? jedan dug dan prepun bola i o?ekivanja. No, danas je taj dan, u to je bio siguran. Danas je taj dan.

Ustao je i ustaju?i odlu?io danas oprati su?e, no onda se, isti kao i ju?er, jednostavno predomislio i okrenuo va??nijim zadacima. Krov je na nekim mjestima bio ve? dobrano istro??en i propu??tao je. Prekju?er je padala ki??a i spava?a se soba natopila vodom. Krevet je jo?? uvijek mokar. A onda, pa ionako ne?e vi??e spavati u njemu, ne? Do pono?i mo??e biti i dolje, u kuhinji ili dnevnom boravku, mo??e slu??ati svoje stare plo?e, ili mo??da pregledavati neke od stotinu foto-albuma krcatih fotografijama njegovih sinova, Johna i Marcusa, i njegove ??ene Aly. Iako se nije volio prisje?ati tog dijela svog ??ivota, odlu?io je prisjetiti se nekih dana dok je Aly jo?? bila tu. Nije mogla shvatiti veli?inu onoga ??to on ?ini; oti??la je, i sa sobom odvela i njegovu djecu, no on ju nije krivio ni za ??to. Jednostavno, nije to mogla shvatiti. Shvatit ?e kad i na nju padne tamna sjena Smrti; tamna za one nespremne, kao ??to ?e ona zasigurno i biti. Volio bi da joj mo??e pomo?i, no njegovo je vrijeme tako blizu, a ona tako daleko, i tako nevoljka razgovarati o stvarima koje ne razumije. Nije va??no, danas, nakon pono?i, on ?e biti udaljeniji od nje vi??e no ikad, no bit ?e joj u stanju  pomo?i. To ?e i u?initi. S tim je mislima silazio niz skliske stepenice tamnog ulaza u podrumski dio ku?e, onaj u kojem su ostale zato?ene te davne uspomene i doga?aji kojih se sad samo ponekad prisjeti. Sitnice koje je tako ?esto zaboravljao. Stvari koje su mu nekad nedostajale. Zemaljske stvari. Jednostavno slo??ene stvari. U??ao je u malu, hladnu prostoriju; jednostavno namje??tenu samo starim dvosjedom i sjeo na njega. Kratko je razmi??ljao o bolnoj pro??losti, a onda posegnuo za prvim foto-albumom. Okrenuo je prvu stranicu i zadrhtao u bolnom gr?u izgubljene pro??losti. Oh, Bo??e, kako li je lijepa bila. Njegova Aly. Njih dvoje na planinarenju, negdje u Europskim Alpama. Davni dani prije njihova braka. Sjetio se nje??nog osmjeha tada nepoznate mu djevojke; i njenog pla?a kad je slomila nogu. Uvijek je bila tako krhka… osim onog dana kad je odlazila. Sjetio se. Vikala je na njega i preklinjala ga da se vrati; onakav kakav je nekad bio, vedar, nasmijan i nje??an. Zagrlila ga je, pla?u?i od bijesa i nemo?i da povrati svog mu??a. A onda je oti??la. Vratila se samo jo?? jednom, gotovo pola godine kasnije. Kad ga je ugledala, gotovo je opet zaplakala od radosti, no onda je shvatila da je jo?? uvijek isti. U??la je u ku?u, ogledala se, napravila mu doru?ak…. i oti??la. Svo to vrijeme on nije progovorio ni rije?i, iako joj je ??elio objasniti da nije lud, da se jednostavno ??eli pripremiti za kraj. Umjesto rije?i, osjetio je bijes. Bijes prema ??eni koju je volio. Bijes prema glupa?i koja ne mo??e shvatiti. I pustio ju je da ode, to je najmanje ??to je mogao u?initi. Iza??la je, sjela u auto i oti??la. Nije se osvrtala i to je ono ??to ga najvi??e boli… posljednji pogled na svoju ??enu. Pogled na njena le?a. Tad je je zadnji put vidio…, takvu ju je zadnji put vidio. Koliko li je vremena pro??lo? Godinu dana? Dvije? Nije se mogao sjetiti nikakvih, datuma, obiljetnica ni godi??njica. Vrijeme je za njega stalo tog dana kad je ostao sam sa svojom sudbinom i patnjama koje su mu bile su?ene.

Spustio je pogled na slike njegovih sinova. Michael, nekoliko minuta stariji, za??titni?ki je zagrlio svog brata i natjerao ga da se nasmije??i i pogleda prema kameri. Sje?ao se tog dana. Nekoliko dana prije njihovog desetog ro?endana. Michael je tog dana upoznao nekoliko novih prijatelja i ostavio Johna, koji se nije ??elio priklju?iti novom dru??tvu, samog. Johna je to poprili?no pogodilo, jer su ina?e bili potpuno nerazdvojni, pa je odmah krenuo ku?i. Na putu ga je zaustavila Sarah i zamolila ga da ju otprati ku?i. Dvanaest godina kasnije, o??enili su se.

Sad ve? vjerojatno imaju i djece. Njegovi unuci. ? teta ??to ih nikad ne?e vidjeti. Kako li se zovu? Sigurno su predivni; Sarah je uvijek bila preljepa i draga djevojka. Bilo mu je tako drago kad je u predve?erje jednog ki??nog dana do??la dr??e?i Johna za ruku i rekla kako su se njih dvoje odlu?ili vjen?ati. I vjen?anje je bilo predivno, tradicionalno gr?ko, jer je Sarah bila djelomice gr?kog porijekla, a Johnu je bilo svejedno. On je samo ??elio da taj dan pro?e sa ??to je mogu?e manje nevolja i problema. Samo je ??elio da, onako umoran i iscrpljen sjedne sa svojom ??enom i ostane u njenom zagrljaju do jutra. John je oduvijek bio takav; smiren, povu?en i skroman. Uvijek tih i srame??ljiv. Nimalo nalik na svog brata, a opet, u nekim sitnicama potpuno isti. Sarah je Stewardu uvijek predbacivala naklonost Johnu, a on njoj privr??enost Michaelu. ? alili su se, naravno. Oboje su voljeli svoju djecu najvi??e od svega, i uop?e im nije bilo va??no koji je od njih nasilniji i arogantniji, a koji miran i tih. Bili su njihovo najve?e blago i to je bilo to.

Prelistavao je stranice albuma sa slikama, zastaju?i svako malo, gube?i se u nepreglednim uspomenama, a onda se vra?aju?i u sada??njost, obnavljaju?i svoju spremnost da ve?eras zavr??i tu svoju mukotrpnu misiju Odlaska. Trgnuo se kad je za?uo buku starog zidnog sata gore, na zidu u dnevnoj sobi. U ti??ini je brojio, blago pomi?u?i usne. Jedanaest podmuklih otkucaja. Zar je ve? toliko sati? Zar je ve? vrijeme?

Ustao je i spremio albume u staru, ve? pomalo trulu kutiju, a onda krenuo natrag u gornji dio ku?e. Na vrhu stepenica, kod samih podrumskih vratiju, zastao je i okrenuo se. Posljednji je put, u to je bio uvjeren, sjedio na starom crvenom kau?u, i sad posljednji put pogledom luta po ovoj prostoriji  u kojoj je, nekad davno, sastavio svoj prvi ultralaki avion. Prostoriji u kojoj su on i njegovi sinovi satima prou?avali sli?ice bejzbola??a koje je Stewardu poklonio njegov otac. Prostoriju uspomena. Prostoriju pro??losti. Okrenuo se i iza??ao iz podruma, glasno zalupiv??i vratima, kao da je ??elio naglasiti ?injenicu da se u nj vi??e nikad ne?e vra?ati.

Hodnik je bio mra?an i Steward je polako i oprezno napredovao prema kuhinji. Prstima je doticao hladne zidove i oni su mu pru??ali dovoljan smjerokaz. Zamalo je izgubio ravnote??u i pao kad je, na samom ulazu u kuhinju, nogom zapeo za odba?ene novine. Prignuo se i podigao ih s namjerom da ih baci ??to ja?e o suprotni zid, no onda je promjenio mi??ljenje i jednostavno ih ostavio na kuhinjskom stolu. Popio je jo?? malo vode, oprao ruke i oti??ao u spava?u sobu, gore, na katu. Polako se uspinjao stepenicama ne ??ele?i upaliti svijetlo i uni??titi predivnu igru sjena koju je, izvana zalutala mjese?ima izvodila samo za njega. Na posljednjoj stepenici malo je zastao, popravio svoju izgu??vanu odje?u i onda odlu?nim korakom nastavio dalje.

Legao je na jo?? uvijek mokar krevet i izvadio iz male ladice u komodi kraj kreveta kutijicu sa tabletama za spavanje. Uzet ?e samo dvije, tek toliko da mu pomognu zaspati. Progutao ih je bez vode i odmah legao natrag, ispru??iv??i se na mokrom krevetu najudobnije ??to je mogao. Razmi??ljao je o onome ??to sljedi i tiho, u sebi, brojio udisaje, pitaju?i se koji ?e od njih biti zadnji. Uskoro, zatvorio je o?i i zaspao, tonu?i sve dublje i dublje u praiskon Kraja. I??ao je u susret Smrti sa osmjehom na licu, ba?? kao ??to je i ??elio.

2.

Bio je zaista preljep, sun?an dan. Steward Jennison i njegova supruga Aly u??ivali su u predivnim, toplim zrakama sun?eve svijetlosti reflektirane od vru?e povr??ine gradskog asfalta. Vra?ali su se s posla. Oboje su radili u istoj tvrtci; ona kao slu??benica, a on kao voditelj osiguranja. To im je savr??eno odgovaralo. Uvijek zu zajedni?ki planirali kako provesti dan na ??to zabavniji i djeci zanimljiviji na?in. Aly se ponosila ?injenicom da su odli?ni roditelji. Djeca su im odrastala okru??ena njihovom pa??njom i ljubavi i znala su to cjeniti. Michael i John, njihovi blizanci, sad ve? sedamnaestogodi??njaci, bili su predivna djeca. Nikad nisu upadali u nevolje, osim, naravno, onih dje?jih, no te su ionako dio svakog normalnog odrastanja. Ovaj petak imali su sre?e; vrijeme je bilo upravo savr??eno za izlet ??to su ga bili isplanirali ve? tjedan dana prije. Aly je vozila, a Steward je sa suvoza?evog mjesta komentirao dana??nji dan.

-          …i da zna??, Aly, koristit ?e mi ovaj izlet. Ako se ne opustim malo, barem preko vikenda, poludjet ?u. Volim ovaj posao, ali ponekad me jednostavno izlu?uje. Hvala ti ??to si se uop?e sjetila ovog izleta.

-          Ah, Stew… i meni treba malo odmora. Ve? zbilja dugo nismo bili nigdje zajedno, s djecom. Aha… i Sarah ide. Ne smeta te to?

-          Smeta? Ne… uop?e. Draga mi je ta djevojka… i usre?uje Johna, barem mi se tako ?ini.

-          Je, i ja mislim da su sretni skupa. Tko bi uop?e pomislio da ?e to toliko trajati… upoznali su se kad je John imao dvanaest, ne?

-          Aha, i to ba?? na ro?endan.

Nasmijao se sjetiv??i se te scene; Johnovih osje?aja; pomije??ane razo?aranosti zbog bratove «izdaje» i sre?e zbog toga ??to je upoznao djevojku za kojom je «patio» ve? skoro godinu dana. Dje?a?ka zaljubljenost, mislio je, no to je sad preraslo u, ?inilo mu se, pravu ljubav. Sad su ve? oboje tinejd??eri sposobni razmi??ljati vlastitim glavama, a ne vi??e djeca koja se svi?aju jedno drugome. Steward je odmahnuo glavom i veselo mahnuo maloj skupini djece koja se igrala na ulicama ovog groznog grada. Vratio je misli na Johna i Sarah. Ne bi se ?udio da se njih dvoje i vjen?aju, kako je krenulo. Tiho je zabubnjao po koljenima pri pomisli na to da bi uskoro mogao biti i djed. Jo?? samo koja godina, pomislio je. Brzo ?e to, znao je kako vrijeme prolazi…

Ta ga misao uop?e nije oneraspolo??ivala. Zapravo, o?ekivao je te mirne godine svog burnog ??ivota i radovao se ?injenici da ?e svoju jesen provesti s unucima. Nije ba?? bio osoba koja bi se u danima kad vi??e ne?e odlaziti na posao mogla opustiti i potpuno zaboraviti na rad i aktivnosti. Ve? su mu sad kroz glavu prolazile predivne misli o danima ispunjenim igrom s unucima. Nasmije??io se. Ej, Steward… kakve su to eufori?ne misli, ha? O?ekuje te barem jo?? petnaest godina rada, i to vjerojatno u ovoj istoj tvrtci. Pri?ekaj jo?? malo s tim mislima…

Primjetio je da su ve? gotovo stigli ku?i. Predivni drvored jasenova s obje strane ulice pru??ao se u nedogled pru??aju?i, zajedno sa najraznovrsnijim cvije?em i predivnim zelenilom travnjaka ispred ??arenih ku?a, dojam sretnog i smirenog susjedstva. Nije to ba?? bilo tako, pro??lo mu je mislima, ali, morao si je priznati, da ulica i cijeli blok zaista izgledaju predivno. A nisu ni susjedi tako lo??i. Svakodnevno se na poslu susre?e s desetak tipova ljudi s kojima zaista ne bi ??elio dijeliti travnjak, pa mu se ovi dobronamjerni i ponekad samo malo preznati??eljni susjedi ?ine sasvim u redu. Skrenuli su u dvori??te njihove ku?e. Prednja su vrata dvori??ta bila otvorena, a stari je Stew malenim ??karicama za travu sre?ivao travu oko malobrojnog cvije?a u susjednom dvori??tu. Podigao je glavu i nasmije??io se. Mahnuo im je i oni su mu uzvratili. I Steward se nasmije??io. Dopadao mu se taj ?ovjek, njegov imenjak. Provodio je dane u penziji upravo onako kako je to Steward ??elio ?initi, jednom kad do toga do?e. Unuci su ga svakodnevno posje?ivali, ili je on posje?ivao njih. Imao je dva sina i jednu k?er. Svi su se oni ve? odavno skrasili sa svojim ljubavima, dosta daleko od njega i njihove majke, no to ih nije spre?avalo da voze sat ili dva svakog dana. Svakog bi dana u tjednu dolazio netko od njih, a ?esto su vikendima dolazili svo troje, sa svim unucima. Stewardu se to ba?? svi?alo. To je po njemu zna?ilo da je stari Stew bio dobar otac, a to je bila jedna od stvari koju je na ljudima najvi??e cijenio. I njegov je otac bio takav. Uvijek mu je govorio da je ljude najlak??e prozrijeti po njihovom odnosu prema svojoj djeci i prema njihovom stavu prema ??ivotinjama, napose ku?nim ljubimcima. Stewardu se svi?ao takav na?in razmi??ljanja i on ga je uvelike prakticirao, ponekad ga ?ak stavljaju?i na prvo mjesto na listi prioriteta kod upoznavanja novih ljudi. A stari je Stew, barem po tim kriterijima, bio zaista dobra osoba.

Aly je stala i oboje su iza??li iz auta. Ulazna vrata ku?e bila su otklju?ana i oni su u??li u mali, blago osvjetljeni hodnik. Mno??tvo je spakiranih stvari le??alo na podu. Dva su teniska reketa virila iz jednog ruksaka, jasno odaju?i o ?emu se ovdje radi. Aly se nasmijala i samo slegnula ramenima. Okrenula se prema kuhinji i u nekoliko malenih koraka, tako tipi?nih za nju, pro??la mali hodnik.

-          Gladna sam k’o vuk, Stewee. Spremit ?u ne??to na brzinu, a ti sredi taj kaos na hodniku. I, molim te, objasni im da ipak ne?emo trebati toliko stvari. Vikend ipak nije toliko dug..

-          U pravu si, Aly. Ali ipak… da ja uzmem i na?? TV i nekoliko vide-kazeta? Nikad se ne zna.

O??tar pogled koji mu je nasmije??eno lice njegove ??ene uputilo, govorio mu je sve. U redu, u redu… mo??da ipak  ne. Glasno se nasmijao i onda tiho krenuo po stepenicama na gornji kat ku?e, gdje su se, kako je pretpostavljao, skrivala njihova djeca. Na??ao ih je u Johnovoj sobi. Pakirali su neke stvari u ono malo ruksaka ??to im je jo?? ostalo praznih. Nisu ga primjetili kad je u??ao u sobu, pa ih je odlu?io malo upla??iti.

-          ? TA JE OVO, HA? IDETE NEKUD?

Michael je razgora?io o?i i ispustio nekoliko stripova, a John, koji je sjedio na podu, se samo sru??io, ne??to blije?i no ??to je to maloprije bio. ? ok je trajao jednu dugu sekundu, a onda su se sjetili pogledati prema vratima. Steward se an?eoski smije??io, dobro se trude?i da sakrije koliko ga sve ovo zapravo zabavlja. Sekundu kasnije, njegov je smje??ak nestao, a zamijenio ga upla??eni izraz lica. Protr?ao je hodnikom, ne obaziru?i se na svoju ??enu, a iza njega protutnjala su jo?? dva bijesna dje?a?ka tijela njegovi sinova. Aly je samo slegnula ramenima i u??la u spava?u sobu. Negdje iza nje, vjerojatno u kupaonici, za?uo se, najprije urlik njenog mu??a, a odmah zatim i pani?ni smijeh njenih sinova. Stigli su ga, zna?i… pomislila je. Nasmijala se i nastavila sa obla?enjem. Tako ti je to kad se igra?? na opasnom tlu.

3.

Pro??li su ve? pola puta do Horvathovih, s kojima su se trebali sresti i u ?ijoj bi vikendici zapravo i proveli vikend. Steward i Aly sjedili su naprijed, a djeca odostraga. Zabavljali su se presti??u?i sporije automobile na autocesti, kad je zazvonio Alyn mobilni telefon. Steward ju je pogledao nekako ?udno, a onda se nasmije??io.

-          Za??to ga nisi ostavila doma? Zna?? da ovako ne?e?? imati mira…

-          Je… znam. Iskreno, zaboravila sam na to. Bilo kako bilo…. Da, molim !

Zadnje je rije?i izgovorila ve? u slu??alicu, ?ime je rasprava bila definitivno zavr??ena. Osoba s druge strane ??ice puno je govorila, dok je Aly samo povremeno potvrdila to ??to je ?ula zvukom koji je zvu?io poput mje??avine ma?jeg predenja i ljudskog hmm.

Razgovor nije dugo potrajao i Aly je brzo vratila telefon u svoju torbicu maslinaste boje koju joj je Steward poklonio… jednom davno, u njihovim mla?im danima, jo?? prije ro?enja njhovih blizanaca. Obo??avala je tu torbu, a Steward je obo??avao to njeno ??tovanje njihove ljubavi. Klela se da ?e nositi tu torbu dokle god u njoj postoji ta ljubav prema jedinom ?ovjeku koji joj je uspio ukrasti srce. Steward joj se nasmije??io, nastoje?i prikriti svoj sarkazam.

-          Posao, draga ?

Nije mu odgovorila, barem ne rije?ima. Okrenula se prema prozoru i blago podigla pogled, nastoje?i izgledati uvrije?eno, no ponosno, poput gospo?e ?iji je pas izvr??io nu??du na javnom mjestu. Nije dugo izdr??ala, par sekundi kasnije prasnula je u smijeh.

-          Je… posao, dragi – odgovorila mu je sklanjaju?i torbu ispod svojih nogu. U tom je trenutku opet zazvonio telefon. Zastala je na trenutak i podigla pogled prema svojem mu??u, tra??e?i savjet.

-          Isklju?i ga. Obe?ali smo ovaj vikend pokloniti sebi i svojoj djeci, ne? Jednostavno ga isklju?i.

-          Mo??da je ne??to va??no.

-          Ni??ta ??to ne bi moglo sa?ekati do ponedjeljka, ne ?

-          U redu, Stewee. Ovaj si put u pravu, rekla je i pritisla nje??no, kao da se ipak jo?? uvijek koleba, veliku crvenu tipku. Neprijatni vrisak zvonjave istog je trena prestao, prekidaju?i nit napetosti koje je bujala u Aly. Sad je ionako svejedno, pomislila je i otresla se neprijatnih misli.

Proveli su predivan vikend u podno??ju sivkastih planina. Michael i John su u??ivali planinare?i i istra??uju?i njima potpuno nepoznat kraj. Ponekad bi i Sarah penjala s njima, no ve?inom je ostajala s Aly i Stewardom kod prelijepe planinske ku?ice koju su im za taj vikend ustupili Horvathovi. Ariana Horvath bila je dugogodi??nja Alyna prijateljica i njih su dvoje dosta vremena provodile zajedno. Stewardu se ponekad ?inilo da nih dvije nikada ne?e ostati bez tema za razgovor, a vjerojatno je tako i bilo. Iako su vikend trebali provesti svi skupa, Horvathovi su u posljednji trenutak odustali zbog nekog va??nog posla, tako da su Jenningsovi oti??li sami. Aly se bojala da mo??da ne?e biti u stanju prona?i ku?icu Horvathovih, no pokazalo se da uop?e nije bilo problema, osim male nezgode u gradi?u podno planine, kad je Aly koja je upravo bila preuzela upravlja?, usmrtila prednjim branikom veliku sivkastu ma?ku koja je u trku za nevidljivim plijenom naletjela na auto Jenningsovih. Prizor nije bio nimalo lijep i Aly je cijelu tu ve?er bila u ??oku, iako je vlasnik uginule ma?ke dosta dobro prihvati stvar. Ipak, ve? slijede?e jutro Aly je bila ona stara. Predivno jutro na snjegom okupanoj planini vjerojatno nikoga ne mo??e ostaviti ravnodu??nim, no kad je cijela obitelj na okupu, stvari izgledaju barem dvostruko ljep??e. Vikend je pro??ao nevjerojatno brzo. Te nedjelje, napu??taju?i planinu i vra?aju?i se ku?i, svatko je od njih, barem na trenutak po??elio da vikend traje zauvijek. S obzirom da je Aly izjavila kako je umorna i ne osje?a se spremnom za borbu s kilometrima ceste, Steward je vozio cijelim putem natrag. Neprestance se osvrtao prema zadnjem sjedi??tu i sa sinovima igrao verbalne igre koje su skupa u?ili jo?? kad su bili puno mla?i.

To je prizor kojeg se posljednjeg sje?a. Naravno, potpuno je svijestan svega ??to se od tad dogodilo, no ti doga?aji pripadaju jednom potpuno druga?ijem svijetu, i kako ?e uskoro shvatiti, jednom potpuno druga?ijem ?ovjeku. Magla koja se nadvila njegovim umom onog trenutka kad je, otprilike na pola puta, Aly izvadila svoj mobitel i primila zastra??uju?u poruku, zasjenila je sve ono ??to je ikad u?inio i sve ono ??to je ikad pomislio u?initi. Vijest o samoubojstvu njegova oca, o njegovom posljednjem telefonskom pozivu i o onome ??to je nakon toga u?inio, nekako je zavladala njegovim umom, postupno truju?i njegovu krv i tijelo, otu?uju?i ga od cijelog vanjskog svijeta i od njega samoga.

4.

Probudio se mnogo umorniji no ??to je to bio sino?. ??alio je samog sebe nekoliko minuta, osje?aju?i kako mu vlaga iz pokislih pokriva?a polako ulazi kroz svaku poru na starom, umornom  tijelu, a onda je ustao, obukao se i si??ao niz ??kripave stepenice na?injene od prave engleske hrastovine; u kuhinju. Uzeo je jednu od ?i???ih ?a??a i nato?io si malo vode. Blago se trgnuo kad je slavina po?ela ??kripati i ci?ati, no onda je shvatio da to slu??a svaki dan, pa se smirio. Nekoliko je trenutaka pa??ljivo oslu??kivao ti??inu koja je nastala nakon ??to je zatvorio slavinu, a onda je sjeo za drveni kuhinjski stol, i dalje dr??e?i svoju ?a??u vode. Sjedio je tako nekoliko minuta, a onda uhvatio samog sebe kako bulji u polupraznu ?a??u vode koju je ju?er ostavio na stolu. Izgledala mu je tako tamno… Naravno, sivilo namje??taja i tamna zavjesa mraka ??to ju je odavno navukao odra??avali su se u ?a??i, no nije to bilo to. Ju?era??nja voda, shvatio je. Desetine malih, si?u??nih mjehuri?a uhvatilo se za staklene, prozirne stijenke ?a??e i tupo buljilo u njega, u daskama zatamnjeni prozor; u prljavi tepih i masne plo?ice na podu kuhinje; u tjednima neoprano su?e na kuhinjskoj komodi pokraj sudopera; u pokvareni ??tednjak prepun odba?enih konzervi gotove hrane kojima je odavno istekao rok trajanja; u sve ono u ??to se njegov ??ivot bio pretvorio. Ne??to mu je kapnulo po ruci i pogled mu skrene na ?a??u, onu koju je maloprije napunio vodom. Bila je hladna i bistra i nje??ni su se vali?i odbijali od nemilosrdnih stijenki ?a??e svaki put kad bi nesvjesno pomakao ruku. Podigao je ?a??u i otpio jo?? jedan gutljaj vode. Prijazna hladno?a uvu?ena u bistru teku?inu lagano mu je klizila grlom, stvaraju?i predivan osje?aj osvje??enja, gmi??u?i poput varljivog gu??tera i hlade?i mu ??eludac kad se kona?no spustila ni??e. Vani, izvan ku?e, za?uo je neku udaljenu buku. Tako daleko. Udaljenost do tog carstva zvukova, boja, oblika i mirisa ?inila mu se neodoljivo nedosti??na. Tako u??asno daleko. Zabuljio se u malu rupicu u daski kojom je prozor bio zamra?en, upijao to svijetlo, taj predivni mali oblik ??ivota ??to je u pravoj liniji bio u??ao u njegovo carstvo I???ekivanja Smrti.

Posramio se vlastitih misli, kao da ga izdaju; kao da su i one varljivi gmazovi koji ga ??ele rastrgati i nahraniti se njegovim umom. Spustio je pogled i zahvalno pogledao tamu ispod stola. Nastrpljivo je sa?ekao da se jo?? jedna gmi??u?a svijetla mrlja u njegovim o?ima smanji i kona?no nestane. Mrak je ponovno zavladao njegovim vidom, no ipak mu ne??to nije dalo mira. Dolje, na kuhinjskom podu, ni dva centimetra od mjesta na koji je usmjerio svoj pogled, Steward je ugledao sve??anj papira. Zaprepastio se i gotovo odsko?io shvativ??i da je rije? o ju?era??njim novinama. Ni ne shva?aju?i ??to zapravo radi uhvatio je samoga sebe kako ?ita poveliki naslov na naslovnici novina. Tamna, masna slova gotovo su se podrugljivo isticala na savr??eno bijeloj podlozi novinskog papira, ?ak i u tami kuhinje. Tiho je zacvilio, okrenuo glavu naglim pokretom, kao da su ga slova novinskog naslova opekla, i onda uz vrisak bacio ?a??u koju je jo?? uvijek dr??ao u ruci. Tupi zvuk udarca ?a??e koja se nije slomila i njen pad na tepih, kao i proljevanje vode nisu uop?e dopirali do njega. Po??elio je otr?ati gore na kat, u sigurnost mokrog kreveta i bezazlenost mirisa trule??i, ali noge ga nisu slu??ale. Po??elio se baciti na pod, no tijelo je otkazalo poslu??nost. Po??elio je ponovno vri??tati, no iz glasnica izlazilo je samo grgljanje, tek blijedi odsjaj onoga ??to je zbilja ??elio u?initi. Umjesto svega toga, njegovo izdajni?ko, prokleto tijelo mirovalo je, a njegova se nijema glava tiho okrenula prema novinskom naslovu. “23 DANA DO 2000.”, glasio je naslov. Odupirao se svakoj pomisli koja bi mogla biti put ka kona?nom shva?anju onoga ??to to zna?i za njegov proma??eni ??ivot, no bilo je kasno. Usprkos vri??tanju, usprkos ?upanju kose i mla?enju po licu, usprkos njegovu odbijanju da ju prihvati, istina se polako i nemilosrdno probila kroz sve zidove njegove svijesti i on je, grcaju?i od bola i sklup?an na podu, bio primoran prihvatiti ono ??to je njegova svijest tako uspje??no od njega skrivala. Nogom je privukao novine bli??e sebi i pro?¨itao ju?¨era??nji datum. Zajecao je od bola kad je shvatio koliko je vremena pro??lo od njegova zadnjeg susreta sa svojom ??enom; od njegova posljednjeg zalaska sunca, od kad je posljednji put pri?ao sa svojim sinovima, od kad se posljednji put nasmije??io. Dvadeset godina uzalud potro??enog ??ivota pro??lo mu je pred o?ima i on povrati na pod ispred sebe.

Kad je slijede?i put otvorio o?i, ispred sebe ugledao je ve? zasu??ene ostatke onoga ??to je nekad bilo probavljano u njegovu trbuhu. Neugodan miris sive ka??e ispred njega u??tipnuo ga je za nosnice i on se naglo trge, vra?ena uma i bistre svijesti. Okrenuo se na drugu stranu i strpljivo sa?ekao da mu se sva sje?anja vrate i da misli sjednu na svoje mjesto. Tiho je le??ao, pogleda uprtog u prazno i suznih o?iju. Znao je da nikakav osje?aj krivnje ne mo??e isprati ono ??to je u?inio, i zato nije osje?ao ni??ta, osim ??elje za povratkom ku?i. Duboka sramota ?injenice da nije znao ni gdje mu ??ena, ili sad vjerojatno ve? i biv??a ??ena, ??ivi… samo mu je okrznula smrznutu du??u, poja?avaju?i njegovu spoznaju u uzaludnost onoga ??to je u?inio. Nije bilo ljeka, pro??lost se ne mo??e otkloniti, izbrisati i onda ponovno napisati, toga je bio i vi??e nego svijestan. Sad se, le??e?i dolje na prljavom podu prekrivenom ostacima hrane i uzalud odba?enog vremena, pitao ima li smisla tra??iti oprost. Ima li on zapravo pravo tra??iti oprost, nakon svega ??to je bio u?inio. Znao je odgovor na to pitanje prije no ??to se ono zapravo i o??ivotvorilo u njegovu umu. Znao je i da ?e oprost svejedno tra??iti. Ako ve? nije u stanju promjeniti pro??lost, mo??da ipak postoji na?in da utje?e na budu?nost. Ustao je i s ga?enjem primjetio da se dio bljuvotine zasu??io i na njegovoj ko??ulji i hla?ama. Poku??ao je to obrisati rukom, no uspio je samo pro??iriti mrlju i zaprljati ruke gadnim, ljigavim osje?ajem. Svukao je svu odje?u sa sebe i odbacio je u najdalji kut kuhinje. Krenuo je ka stepenicama, a onda zastao i posljednji put pogledao kuhinju. Nekoliko bljedunjavih zraka svijetlosti paralo je mrak i gmizalo, poput svijetlosnih pu??eva, po prljavom su?u i trulim ostacima vo?a na fi??ideru, po njegovoj odba?enoj odje?i i novinskom papiru na podu, po beskrajnim prostranstvima mre??e koju je odavno spleo neki pauk; gore na stropu, i u ?ijem se kobnom zagrljaju sad koprcalo nekoliko muha; tiho vri??te?i u uzaludnom poku??aju da produ??e svoj beskorisni ??ivot..

Nastavio se penjati po ??kripavim stepenicama, nastoje?i smiriti buku u svojoj glavi. Nije mogao razmi??ljati; umjesto toga, misli su dolazile u valovima, naviru?i sve ja?e, a onda se povla?e?i, ostavljaju?i tminu iza sebe. Misli su ga boljele, a ta ga je tmina razdirala. No ipak, nije sumnjao ??to mu je ?initi. Znao je da ?e morati suzbiti ga?enje spram samoga sebe i onog ??to je u?inio, no bio je svjestan da si to nikad ne?e mo?i oprostiti. Polako je u??ao u svoju sobu i pogledao krevet. Krevet u kojem je ve? tisu?u puta umro i tisu?u se puta ra?ao u mukama. Sna??an miris pljesni nadra??ivao mu je nosnice, a ogavan prizor nemilosrdno ga je udarao po o?ima, namjerno ??irom otvorenim kako bi primili ??to je mogu?e vi??e boli. Veliki komad kreveta bio je pokriven zelenom pljesni, plahte su, natopljene ki??nicom, udomile milijune malih, sme?kastih ??ivih bi?a i ispalo perje iz jastuka po??utjelo je i sme??uralo se od vlage i u??asa. Jasno se mogao nazrijeti obris njegova tijela i mala udubina na rubu kreveta na mjestu na kojem je naslanjao dlanove… ujutro, kad bi shvatio da kraj jo?? nije do??ao. Zgu??vani i potrgani dijelovi te iste plahte na kojoj je le??ao jasno su svjedo?ili o ucviljenjim jutrima kad je proklinjao samog sebe i svoju prljav??tinu; svoju odba?enu li?nost, nedostojnu smrti. Spustio je pogled i na podu primjetio desetak velikih, crnih pu??eva i ljigavi trag ??to su ga ostavljali za sobom. Tko zna kako li su samo u??li, pomislio je, otvaraju?i ormar. ??elio je ponovno obu?i svoje omiljeno, plavo odijelo; omiljeno davno u pro??losti, kad je znao cijeniti ??ivot. Ugledao ga je kako visi, jedino odijelo u ormaru, zamotano u crni plasti?ni omota? i ponadao se da ga je zaobi??ao zub vremena i propasti. Nje??no je, gotovo sa strahopo??tovanjem, otvarao patentni zatvara? na hladnom, plasti?nom materijalu, napola o?ekuju?i da ?e unutar njega na?i samo prah i pra??inu. Ipak, nasmije??io se kad je ugledao plavi rukav odijela, a onda i ?itavo odijela, sa?uvano gotovo do savr??enstva. Razmotao je odijelo i izvadio ga iz ormara, skrivaju?i sam pred sobom svoje odu??evljenje. Pomirisao ga je i shvatio da i ono miri??e po pljesni. Pogledao je odijelo malo pa??ljivije, okre?u?i ga na vje??alici, no bilo je u redu; miris mora da je potjecao od istrunulog ormara. Pojurio je dolje niz stepenice, nose?i odijelo u rukama i preska?u?i ih po nekoliko. U??ao je u dnevnu sobu i zadovoljno primjetio da je u njoj svo poku?stvo bilo davno prekriveno najlonom. Vrlo davno, kako se ?inilo, s obzirom da je i najlonski pokrov prekrivao debeli sloj pra??ine i sme?a. Objesio je odijelo iznad vratiju i po?eo otkrivati poku?stvo. Zastao je na trenutak, kao da se prisjetio ne?eg va??nijeg, a onda pri??ao prozoru i stao rukama kidati ionako ve? polutrule daske. Svijetlost je nestrpljivo pojurila u prostoriju, kidaju?i sloj po sloj mraka i ??ire?i se po svim kutovima prostorije i naviru?i djelomi?no i u hodnik. Stewart se zadovoljno nasmije??io svijetlu i ugodi koju je sa sobom donijelo. Na trenutak se zamislio, ne shva?aju?i kako se toliko dugo mogao odricati sveg zadovoljstva, a onda shvati da su i ostali prozori u ku?i zamra?eni. Vojni?kom odlu?no???u pojurio je u kuhinju, u gostinjsku sobu, u kupatilo i onda redom u svaku od prostorija u ku?i. Valovi su svijetlosti prodirali u svaki kutak ku?e, pro??diru?i je, prostoriju po prostoriju, naviru?i i potapljaju?i svojim sjajem i ??ivotom svaki komadi? umornog poku?stva, svaku pregorjelu ??arulju na vlagom prekrivenom stropu, svaku istrunulu zavjesu. Neobi?na poplava svijetlosti progutala je i najmanju krpicu mraka, bez obzira kako skrivena bila. Mi??evi su zatvarali o?i pred navalom ?isto?e i svijetla, a onda po?eli pani?no bje??ati, udaraju?i se o zidove u potrazi za nekim drugim domom. Nakon tako mnogo dana i no?i bogovi mira i ti??ine bili su primorani podi?i bijelu zastavu predaje.

Po prvi put nakon dvadeset godina ti??ine, ku?a je u??ivala u buci ??ivota.

5.

Istog trena kad je iza??la na trijem ku?e, Stewardovo je srce gotovo puklo. Osjetio je kako mu se trbuh gr?i i suze po?inju kapati, kli??u?i nje??no po obrazima i zavr??avaju?i svoj put na po??ljun?anoj stazi ispred klupice na kojoj je sjedio. Bila je predivna, usprkos tragovima vremena koje je ??ivot na njoj ostavio. Pitao se koliko je o??iljaka njegova bolest, a sad je bio uvjeren da je bio bolestan, na njoj ostavila. ?ak i s ove udaljenosti, preko puta ulice, mogao je vidjeti kad je poravnala ispali pramen kose i kad se nasmije??ila susjedu, i te su ga sitnice ispunjale nadom. Posljednjih se dana, kad je sre?ivao sebe i ono ??to mu je preostalo od ??ivota, ?esto pitao je li s njom i sinovima sve u redu. Prije tjedan dana uspio je saznati da je ??iva i da posjeduje ku?u nekoliko blokova ju??nije. Prekju?er se prvi put usudio pribli??iti njenoj ulici, a ju?er je sjeo na klupicu preko puta njene ku?e i ?ekao. Kad ju je kona?no ugledao, po??elio je potr?ati, pojuriti do nje i moliti za oprost. Umjesto toga, plakao je i sjedio bez ijednog pokreta. Nije se mogao primorati da joj pri?e, ta jo?? nije ni pribli??no oprostio samom sebi, kako bi mogao od nje tra??iti da mu oprosti. Ipak, znao je da ?e, prije ili kasnije, to morati u?initi. Za sada, bio je zadovoljan ?injenicom da je s njom sve u redu. Ostao je taj cijeli dan sjediti na klupici, a onda je, kad je sunce ve? polako po?elo tonuti u obli??nji ??umarak, krenuo ku?i. Ku?a je sad ve? izgledala sasvim pristojno; unajmio je nekoliko ljudi da mu pomogne sa sre?ivanjem i ure?ivanjem izmorenog doma i zapu??tenog dvori??ta oko njega. Potra??io je i starog Stew-a, no sada??nji su mu vlasnici ku?e rekli da je odavno umro i da su im ku?u prodali njegovi potomci. U banci je, na svom starom, ali jo?? uvijek valjanom ra?unu, prona??ao pozama??nu koli?inu novaca, svoju nekada??nju u??te?evinu kojom je namjeravao kupiti ku?icu u planinama, upravo onakvu kakvu imaju, ili su imali Horvathovi, uve?anu za iznos kamata, koje, nakon dvadeset godina, i nisu bile zanemarive. Djevojka na ??alteru ?udno ga je pogledala kad je shvatila da je ra?un posljednji put bio kori??ten negdje u godini njezina ro?enja, no ipak nije previ??e komplicirala stvari, i Steward joj je na tome bio zahvalan. Neprestance su ?udio promjenama, napose u izgledu automobila, ulica i parkova, a posebno ga je mu?ila ?injenica da je njegovo omiljeno odijelo, ve? odavno o?igledno zastarjelo. Kupio je nekoliko novih odjela i poklone za Aly i djecu… i unuke, ako ih ima, poga?aju?i napamet njihovu dob i spol.

Jo?? je nekoliko dana pro??lo, a da Steward nije skupio hrabrosti pri?i Aly i obratiti joj se. Toliko joj je toga htio re?i, toliko toga joj dati, ali ?emu? Ni??ta ??to bi sad u?inio ne mo??e isprati tolike godine patnji i srama. Najvjerojatnije ?e mu, ako ga uop?e puti toliko blizu, pljunuti u lice i otjerati ga. Ipak, svih ovih dana nije primjetio nikakvog mu??karca kod nje u ku?i i malen dio njega jo?? se uvijek nadao da ga mo??da ona jo?? uvijek ?eka. Taj maleni komadi? njega samoga nije mu dao da odustane i on je kona?no odlu?io. Na maleni komadi? po??utjelog papira napisao je poruku, i onda zaustavio klinca koji je jurio na svom trociklu pokraj njegove klupice i zamolio ga da preda tu poruku ??eni koja ??ivi preko puta. Glasno se nasmijao kad mu je klinac za tu uslugu zatra??io cijeli dolar naknade, a onda slegnuo ramenima, platio malom i shvatio da se neke stvari nikad ne?e promjeniti. Taj mu je mali znak, mali komadi? svemira koji je ostao isti, ulio jo?? malo nade. Mo??da ?e ipak htjeti popri?ati s njim. Barem to. ?vrsto je zaklopio o?i i uputio tihu molitvu Svevi??njemu. Samo da me pusti… samo da mi da priliku da joj ka??em kako mi je ??ao. Samo to.

Dje?a?i? je pa??ljivo pre??ao ulicu i pribli??avao se trijemu Alyne ku?e. Okrenuo se jo?? jednom, da provjeri je li njegov poslodavac jo?? uvijek tamo, a onda pozvonio. Steward ga je promatrao poku??avaju?i smiriti svoje srce i prisiliti ga na suradnju. Koljena su mu popustila, a noge postale kameni utezi. Sjeo je na klupu i prstima pro??ao kroz sijedu kosu. Mo??da se ipak morao i o??i??ati prije… Nije na to uop?e mislio, a sad je ionako bilo kasno. Podigao je pogled i na trenutak ugledao nekog na vratima. Aly. Preuzela je poruku, razmotala papir i odmah po?ela ?itati. Iako je bila daleko, Steward kao da je mogao ?uti njen tihi glas i vidjeti kako joj se usnice pomi?u.

“Ako me usprkos svemu ??eli?? vidjeti, sjedni na trijem”. Tako je glasila poruka napisana njegovim rukopisom. Bio je siguran da ?e ga Aly prepoznati. ?ak i s ove udaljenosti, jasno je vidio kako joj noge popu??taju i kako se naslanja na okvir vratiju da bi pomogla nogama nad kojima je izgubila kontrolu. Kad se malo pribrala podigla je glavu, tra??e?i pogledom. Steward je osjetio njen pogled na sebi i stresao se od hladno?e. Osje?aj je bio tako jak da se gotovo sru??io na tlo ispred klupice. Zadr??ao je dah i povratio ravnote??u upravo u trenutku kad je Aly ulazila natrag u ku?u. Sjeo je potpuno nepomi?no i nesvjesno po?eo plakati. Osjetio je kako svijet ponovno gubi boje i postaje tako umorno sivi, tmuran i bez??ivotan. Miris li???a pr??io je unutra??njost njegovih nosnica, a pjev ptica pretvorio se u zaglu??uju?u buku. Sve je bilo jasno. Aly ga ne ??eli vidjeti. Ne postoji oprost za ono ??to je u?inio. Osjetio se odba?en.. od Smrti i od ??ivota, osu?en na lutanje izme?u nikakvog ??ivota i ??elje za smr?u. Ustao je, polako, ba?? poput starca kakvim se osje?ao, i krenuo prema suncu koje je upravo prijetilo da ?e progutati malu ??umicu na zapadu i ugu??iti je svojom vatrom.

Bio je pro??ao ve? nekih pedesetak metara kad je za?uo neki blagi povik. Okrenuo se i ugledao Aly kako sjedi na trijemu ispred ku?e, pogleda uprtog ravno u njega. Svijet se obojao ??ivim bojama olak??anja i sre?e. Misli su se uskovitale i zaplesale u predivnom ritmu kojeg ni sam Steward nije mogao pratiti. Noge su same prona??le put do Alyne ku?e.

6.

Tih nekoliko dana prije Bo??i?a odlu?ili su provesti u razgledavanju grada i kupovanju poklona za djecu i unu?ad. Steward se osje?ao pomalo izgubljeno u dvadeset godina ve?em gradu, br??im automobilima za njega futuristi?kog dizajna, glamuroznijim i ve?im zgradama i uop?e svemu ??to se promijenilom a malo je toga ostalo isto. Ipak, nije o?ajavao i smijao se zajedno sa Aly kad bi ne??to pogrije??io. Ponekad se osje?ao kao da je prvi putnik kroz vrijeme, a u neku je ruku to zaista i bio. Aly je, ?inilo se, bila sretna i to ga je, svaki put kad bi je vidio kako se smije, podsje?alo na ono ??to joj je u?inio i na sve stvari koje joj je uskratio. A ona ga je ?ekala svo to vrijeme. Dvadeset godina. Nije si ni mogao zamimsliti osobu koja bi bila spremna na toliko patnje, ni za koga.

-          Znala sam da ?e?? se vratiti, prije ili kasnije. – govorila bi mu kao da se uop?e ne ljuti na njega, kao da je bio na slu??benom putu. Ipak, znao je da je itekako patila, i da mu, barem dijeli? nje zamjera to ??to je, svjesno ili ne, bio u?inio.

I ona je toga bila svjesna. Onog dana kad joj je nepoznati dje?ak na trociklu bio uru?io mali, po??utjeli komadi? papira sru??io se cijeli njen, tako dugo i bri??no gra?eni svijet sigurnosti i samoza??tite koji je oko sebe sagradila. Pro?itala je tu poruku, shvativ??i da je s njenim dosada??njim ??ivotom gotovo, ba?? kao i prije dvadeset godina, kad je tako naprasito i nemilosrdno zavr??io jedan drugi ??ivot, isto toliko njen kao i ovaj sad. Potra??ila je pogledom onog tko je tu poruku napisao, nadaju?i se da je rije? o psini, a ipak pri??eljkuju?i drugo. Ugledala ga je, na klupici preko puta. Sjedio je i gledao u njenom smjeru… tako bezli?an. Kako li je samo drzak ! Kako je mogao ?, pomislila je i vratila se u ku?u, bezuspje??no poku??avaju?i zadr??ati suze. Unutar ku?e nije se osjetila nimalo sigurnijom. Osjetila je kako se kockice njenog novog ??ivota otkidaju jedna od druge, u po?etku poput fasade koja otpada sa zidova, a onda sve ja?e i ja?e. Mahala je rukama, poku??avaju?i tako za??tititi nevidljive zidove ku?e koju je sama sagradila na nesigurnim temeljima pora??avaju?e pro??losti, uskoro je posustala, znaju?i da je to nemogu?e. Onog trena kad ga je ponovno ugledala, kako sjedi na klupici preko puta njene ku?e, njezin je ??ivot ponovno priveden kraju. Prihva?aju?i ?injenice jednnu po jednu, onako kako su i stizale do njenog zamu?enog uma, probijaju?i fasadu panike i nerazumjevanja, straha i ponosa, iza??la je na trijem, shva?aju?i da mu time zapravo opra??ta. Shva?aju?i da se ponovno ra?a, dvasedet godina starija. Posustala je gube?i ravnote??u kad joj je pogled pao na praznu klupicu i na trenutak pomislila da je sve to samo san i da ?e se uskoro probuditi natopljena znojem, i onda ga ugledala kako odlazi, pedesetak metara dalje, tu??na i nesigurna koraka, pognute glave i pogrbljenih le?a. Sjela je na trijem i tiho zazvala njegovo ime. Nije zapravo uop?e bila sigurna da je bilo ??to naglas izgovorila, no on se uskoro okrenuo. Zadrhtala je kad su im se pogledi sreli i po??eljela se vratiti u ku?u. Slu??ala je kako se u njoj preljevaju valovi emocija i svega kroz ??to je posljednjih dvadeset godina bila pro??la. Njeno je blijedo lice samo na neki tihi, nenametljivi na?in pokazivalo kroz ??to sve Aly prolazi. Ljutnja se stapala s ljubavlju, mr??nja mije??ala sa oprostom, a bol vijorila u zajedni?kom plesu sa sre?om. Kad je vidljivo umorno i ostarjelo tijelo njenog mu??a kona?no stalo pred nju, najvi??e i najmanje ??to je mogla u?initi bilo je da ga primi za ruku, ?vrsto i odlu?no, obe?av??i samoj sebi da ga vi??e ne?e pustiti da ode. Obe?av??i si da je dosta ra?anja i dosta smrti za ovaj jedan ??ivot.

To su maglovito jutro u petak, predposljednjeg Bo??i?a tisu?lje?a, odlu?ili cijelo provesti u kupovini. Steward je inzistirao da krenu ??to je mogu?e ranije jer su im nave?er u posjetu trebali do?i John i Sarah. Iako to nije pokazivao, Steward se pani?no bojao susreta sa sinom, prvi put nakon toliko godina. Iako je vi??e od svega ??elio vidjeti ga, istovremeno se tog susreta bojao vi??e od svega. Nije znao kako pogledati u o?i sinovima koje je napustio kad im je najvi??e trebao. Kako im objasniti ono ??to ni sam sebe ne mo??e ni objasniti ni priznati?  Mo??da ga mrze i preziru. Podjelio je svoje strahove svojoj supruzi, no ona je samo odmahnula rukom.

-          Razgovarala sam s obojicom i nijedan te ne mrzi, Stew. Niti ne prezire. Ljuti su, i to je istina, no to je ljutnja koju ?e obojica rado zaboraviti nakon susreta s tobom.

-          Imaju pravo biti ljuti, nakon svega ??to sam im u?inio. I vi??e od toga. Imaju me pravo i mrziti. Samo se nadam da ?e smo?i snage oprostiti mi. Oh, Aly… kako mi je ??ao.

?esto se, nakon povratka, uhvatio u depresivnim mislima i rije?ima, kao da nije dosta ??to ga je Aly primila natrag u njegov i  njezin ??ivot, nego jo?? mora i slu??ati njegove jadikovke i trpjeti ?este trenutke kad bi plakao, sa??aljevaju?i samog sebe. Steward je bio uvjeren, iako Aly nije ni??te govorila, da ju u??asno gnjavi takvim pona??anjem.

Mrzio je samog sebe zbog onoga ??to je bio, ali je isto tako ponekad mrzio i ono ??to je sad postao. Nekad davno, ponosio se ?injenicom da se nikad niza??to nije ??alio, mada je Aly uvijek o tome govorila u negativnom tonu. Ipak, ono ??to je osje?ao sad, nakon toliko vremena mu?enja samog sebe, mu?enja kojeg, ??to je mo??da i bilo najgore, nije bio ni svjestan… morao je iz sebe nekako izbaciti. ?esto je plakao i sa??aljevao samog sebe. Apsurdna mu je bila ?injenica da je osje?ao kako mu je prelako bilo opro??teno, no tako je osje?ao. ??elio se nekako kazniti, ??elio je da ga kazne. ??elio se nekako, mukom iskupiti za sve ??to je u?inio, ako je to uop?e mogu?e. Iako su mu se takve misli po?ele gaditi, ?esto su ga zaokupljale i on ih nikako nije mogao kontrolirati. Primje?ivao je na sebi modrice i izgri??enu ko??u oko noktiju na prstima desne ruke, no nije bio svjestan kad je do tih ozljeda dolazilo. Shvatio je ??to zapravo ?ini kad ga je jedne no?i probudila bol na ko??i trbuha. Istog trena kad je otvorio o?i, ali ni sekunde ranije, postao je svjestan pokreta svoje desne ruke koja je grebala ko??u na trbuhu, ostavljaju?i iza sebe poderanu ko??u i debeli sloj masnice. Ponekad su ga ti isti snovi samoranjavanja i samoka??njavanja progonili i danju, kad bi sjedio vani, na trijemu ku?e, ili uve?er, kad bi po??ao po kosilicu u malu brvnaru iza ku?e. Odjednom bi ga spopao osje?aj mu?nine i on bi stao, zamagljena vida i naru??ene ravnote??e. Sve to nije trajalo du??e od minute, no kad bi se povratio, shvatio bi da si je u toj dugoj minuti opet nanio neke nove ozljede. I njemu samom bila je zanimljiva ?injenica da se nikad nije ozlje?ivao po licu ili po vidljivim dijelovima tijela, kao da je taj njegov duh pro??losti ??elio svoje muke zadr??ati za sebe. Pa ipak, ??utio je i poku??avao ne gnjaviti Aly sa svojim problemima. Ipak, ponekad zbilja nije mogao izdr??ati. Po?eo bi plakati, ba?? kao i sad. Aly bi ga onda zagrlila i tepala mu, kao da je malo dijete koje tra??i utjehu od svoje majke. Volio ju je jo?? vi??e zbog njena strpljenja i spremnosti da mu oprosti, no istovremeno ju je zbog toga po?eo i mrziti.

Oti??li su u kupovinu, nadaju?i se da ?e prona?i savr??ene poklone za sinove i unu?ad. John i Sarah imali su dvije prekrasne curice i Steward je ??elio vidjeti ih vi??e od i?ega na svijetu. Ve?a, koja se zvala Tianna, imala je sad ve? deset godina i prekrasno valovitu sme?u kosu i zelene o?i, i bilo je o?ito da ?e uskoro izrasti u pravu ljepoticu, ??to je zapravo ve? i bila. Manja od dvije sestre, Anna, imala je ?etri godine i jednako prodorne zelene o?i za koje se ?inila da vas ?itaju ?ak i kroz fotografiju koju je Steward vidio. Michael se jo?? nije o??enio, iako se o tome govori ve? godinu dana. Zaru?en je s predivnom brinetom europskog porijekla, Ivanom. Upoznali su se prije tri godine na velikom primanju koje je organizirao Michaelov ??ef njemu u ?ast, nakon sklapanja velikog posla s nekom francuskom tvrtkom. Bila je to ljubav na prvi pogled, ba?? kao i Johnova. Iako Michael vjerojatno ne?e do?i ve?eras, obe?ao je pojaviti se ovaj vikend, zajedno sa svojom budu?om ??enom, kako je sam rekao. Steward je ju?er pri?ao s njim na telefonu i ?inilo mu se da mu je sin spreman primiti ga u obitelj. Iako pomalo slu??benim tonom, Michael je za??elio ocu sve najbolje i rekao da ?e nastojati do?i ?im mu to obaveze dozvole. Steward je uistinu bio sretan kad je razgovor zavr??en. Aly je rekla da je izgledao kao  “magare na drugoj strani mosta” kad je Michael nazvao, no sad je ipak bio na drugoj strani, ne? Jedna je prepreka bila uklonjena i Steward je ponovno ma??tao o starim danima i ujedinjenoj obitelji, ba?? kao nekad, prije no ??to ih je napustio.

Sad su u jednom odjelu velike robne ku?e tra??ili pravu kravatu za Michaela. Steward mu je ??elio kupiti ne??to drugo, ali nije bio siguran ??to, pa je Aly bez daljnjih rasprava krenula po kravatu. Isprobavaju?i jedno odijelo za sebe pred velikim ogledalom koje je prekrivalo gotovo cijeli jedan zid odjela, Steward je primjetio koliko je zapravo sijed i osjetio se gotovo neopisivo starim. Tada je prvi put ?uo glas.

Stajao je pred ogledalom i namje??tao kravatu neke ?udne plave boje, kad je jedna misao, koja zapravo i nije bila posve njegova, ili nije uop?e bila njegova, izronila na povr??inu i odjeknula prostorijom.

Ve?eras.

Okrenuo se, poku??avaju?i odrediti izvor zvuka, ignoriraju?i ?injenicu da zna odakle taj zvuk dolazi. Isti taj zvuk ponavljao si je toliko puta, tolikih dana, mjeseci i godina, svakog jutra kad bi se budio u istom onom svjetu iz kojeg je i po??ao na po?inak. Na kraju krajeva, bez obzira ??eli li on to priznati ili ne, ta ga je ista misao, ta ista rije?, i odr??avala u ludilu, nude?i mu ono ?emu je te??io. Trebalo je samo malo sa?ekati. Sa?ekati do ve?eras. Stresao se kad je ta rije? dotakla njegove nepce, istovremeno shva?aju?i da nije zvu?ala ni pribli??no tako nekoliko sekundi prije. Ne, ono nije bila njegova misao.

Jo?? se jednom osvrnuo, provjeravaju?i sam sebe. Osjetio je grumen panike u svojem grlu. Zar ?e opet poludjeti? Jeli to to? Pogledao se u zrcalo i pored sebe ugledao crnu sjenu. Srce mu je posko?ilo u ludom ritmu i za trenutak, Steward je pomislio da je sve izgubljeno i da ?e opet iznevjeriti sebe i sve one koji ga vole. Stresao je glavom i protrljao o?i. Pogled u zrcalo sad mu nije otkrivao ni??ta neobi?nog. Sjena je nestala i u njega je buljilo samo njegovo vlastito lice, izbljedjelo i prestra??eno. Iz mno??tva vje??alica izronila je Aly, nasmje??ena kao i uvijek.

-          Gdje si ludice?- rekla je ne primje?uju?i koliko se Steward stresao na tu rije?.

-          Tra??ila sam te. Jesi li zadovoljan s odijelom? Uzimamo?

Steward nije smogao snage odgovoriti joj. Klimnuo je potvrdno i nervozno joj se nasmije??io. U jednoj je ruci  dr??ala crnu kravatu sa preljevima ??ute i tamno-ljubi?aste boje, o?igledno izabranu za Michaela. U drugoj je ruci ljeno visio ??enski zimski kaput crne boje sa predivnom sme?om podstavom. Primjetiv??i Stewardov pogled na kaputu,  pru??ila mu je kravatu i obukla ga, smje??e?i se cijelo vrijeme.

-          I ?

Steward je izbrisao zbunjeni izraz s lica i blago se nasmije??io. Izgledala je prekrasno.

-          I ni??ta. Kupit ?emo ga!

-          Ha? Ni u kom slu?aju. Zar nisi vidio cijenu? To si nikako ne mogu priu??titi.

-          Misli??? Daj da vidim.

Pogledao je cijenu i nemalo se iznenadio. Ipak, kupit ?e ju. Ima dovoljno novaca na svom starom ??tednom ra?unu. Okrenuo se prema Aly i nasmje??io, ovaj put iskreno i ??iroko. Nije joj jo?? objasnio za taj ra?un, a vjerojatno se i sama pitala odakle mu novac, ali tu temu nije nikad spomenula.

-          Nema problema, ljepotice ! Uzet ?emo je. Pa, zar nije Bo??i? ?

Uhvatio ju je za lakat i odveo do blagajne. Tek kad je blagajnica zaista uzela kaput i Michaelovu kravatu i po?ela ih pakirati, Aly priupita Stewarda odakle mu novac za sve to.

-          Ne brini, objasnit ?u ti. A sad idemo doma. Ti vozi??.

Nova Honda Accord, koju je Michael kupio majci, bila je zaista predivan auto. Tiho su klizili po cesti, promatraju?i preljepe ukrase koji su prolazili iznad njihovih glava. Aly je bila odu??evljena ukrasima koje su dobrovoljci ove godine postavili na svako drvo, ??icu ili televizijsku antenu koju su mogli dohvatiti ljestvama. ?ak se i Steward raznje??io pri pogledu na mnogobrojne ??arene zvijezdice i mno??tvo bradonja u crvenom, iako je on uvijek bio pomalo suzdr??an kad su praznici i slavlja bili u pitanju. U ti??ini su se dovezli do Alyne ku?e, oboje u svojim vlastitim mislima. Aly je prva iza??la iz auta i krenula otklju?ati ku?u, ostavljaju?i Stewarda da sa zadnjih sjedi??ta preuzme kupljene poklone. Istog trena kad se na??ao sam Steward je obe?ao samom sebi da ?e objaniti Aly za njegov ra?un u banci i dvadesetogodi??njim kamatama na, ionaku veliku po?etnu sumu. Znao je da je to ono ??to ju mu?i, i da o tome razmi??lja. Nagnuo se preko naslona suvoza?kog sjedala, skupljaju?i rasute papirnate vre?ice i odbjegle poklone, kad je ??u??tanje vre?ica zamijenio glasan uzvik.

Ve?eras, Stewarde.

Steward je zastao na trenutak, poku??avaju?i odrediti izvor zvuka. Podigao je glavi pogledao oko auta. U blizini nikog nije bilo, no tamo, kod klupice na kojoj je i sam nekad sjedio, ugledao je crnu sjenu. Iako nije imala o?iju ni bilo kojih drugih ekstremiteta, gledala je u njega. U to je bio uvjeren. Osje?ao je kako ga pe?e taj pogled, druk?iji i ja?i od svih drugih. Osje?ao je kako mala zrnca elektriciteta prodiru u njega, no??ena valovima prijetnje i straha koji je po?eo navirati. Znao je tko je to, ili… ??to je to. Znao je i ??to tra??i. I za??to….

Pro??lo je nekoliko sekundi i mala su zrnca straha prerasla u pravu bujicu panike. Steward je znao ??to ?e se uskoro dogoditi no bilo mu je svejedno. Jedan se dio njegove osobnosti nastojao pomiriti s onim ??to je upravo shvatio, ali je onaj drugi, nemiran dio, zadobio kontrolu. Zanemario je Alyine povike i u ??arenilo radosti zamotane poklone i iza??ao iz auta. Krenuo je prema klupici, laganim, smirenim korakom koji je otkrivao sve osim onoga ??to je zbilja ??elio u?initi – pojuriti i golim rukama zadaviti onog kojeg se, znao je, nikako ne mo??e ubiti. Aly je iza??la na trijem ku?e, vidio ju je, i vikala je ne??to, no njegova su ?ula sad bila usmjerena na potpuno drugi svijet. Pre??ao je preko ceste, zanemaruju?i buku sirena i viku voza?a koji su jedva stali. Tek u trenutku kad je stigao do klupice primjetio je da je prazna. Buljila je u njega svojim natrulim da???icama hrastovine, i rugala mu se. Rugala se njegovom zbunjenom izrazu lica i bljedilu njegovih obraza. Rugala se ubrzanom disanju, nemirnim, suznim o?ima i pogledu punom gnjeva, uperenom u ni??ta. Ipak je gorak okus tog stra??nog glasa ostao titrati u Stewardovim u??ima, uvjeravaju?i ga u vlastitu istinitost.

Povratio mu se dah, a s njim i kontrola uma. Tek su se sad upravo minuli doga?aji po?eli slagati u donekle suvisle pokrete, ??elje, akcije i razmi??ljanja. Negdje izdaleka do njega je dopirao zabrinuti glas njegove ??ene. Stajala je, ispred ku?e,  nasuprot njemu, obu?ena u onaj novi, tek kupljeni kaput i plakala. Suze su joj kapale na crni materijal  kaputa i kotrljale se niz okovratnik, sakupljaju?i se u mala jezerca na naborima tkanine, koja su, u velikim kapima, zavr??avala na snjegom pokrivenom travnjaku i stapala se s Bo??anskim. Pri??ao joj je i ona je podigla glavu i njegov se lik iscrtao u njenim o?ima, tmuran i siv. Osjetio je kako mu vlastita savjest priti???e ramena i po??elio je kleknuti pred nju i jo?? jednom moliti za oprost. Znao je da se mo??e popraviti. Znao je da je samo bolestan. O?eva mu je smrt to u?inila, u to je bio siguran. Taj ga je telefonski poziv, koji nikad nije primio, odvukao u najdublje i najekstremnije kuteve njegove osobnosti i odvojio od svega ??to je ikad volio. Kad su mu tog dana, prije dvadeset godina, obznanili na?in na koji je njegov otac po?inio samoubojstvo; maleni se dio njega otcijepio od ostatka i jednostavno po?eo ??ivjeti svoj ??ivot, ne obaziru?i se na gubitak svih ??ivotnih vrijednosti, obitelji i prijatelja. Nikad si nije oprostio taj neprimljeni telefonki poziv, posljednji koji je njegov otac ikome uputio prije no ??to si je oduzeo ??ivot. A on je bio taj koji je inzistirao da Aly isklju?i svoj mobilni telefon. On je bio taj zbog kojeg njegov otac nije dobio priliku izvu?i se iz krize i mo??da si sa?uvati ??ivot. Mo??da ?ak sa?uvati i ??ivot njegova jedina sina.

Oprosti mi, Aly, pomislio je. To su samo ostaci mog ??ivota dosad. To su samo odjeci onoga ??to sam bio, Aly. Nisam to zaista ja. To je samo bolest. ?uje?? li, Aly !? ??elim se izlje?iti! I mogu!

Ni??ta od toga nije iza??lo iz njegovih ustiju, samo je o?ima pokazivao ??to misli i kako se bori. I ona je to vidjela, i zagrlila ga, nude?i mu utjehu koju je trebao. I njene su je zbrkane misli zbunjivale i tjerale u o?aj, ali nije ga ??eljela ponovno izgubiti, ne nakon toliko vremena. Znala je ??to je vidjela; crnu sjenu Smrti kako se nadvija nad njenim mu??em, i njegovu borbu. ?inilo joj se da ga on ne mo??e vidjeti, ali je znala da zna. Svjesna borbe koja predstoji i koju ona nikako ne mo??e dobiti, povela ga je u ku?u. Uskoro mu dolazi sin sa ??enom i unu?adi. Barem tu bitku mogu izvojevati prije no ??to on ponovno ode, ovaj put zauvijek. Barem to.

7.

?ak ni toliko vremena izbivanja i boli nije moglo izbrisati trenutke sre?e i ljubavi koje su nekad djelili. Shvatio je to Steward onog trenutka kad je, u strahu i neodlu?nosti, ipak otvorio ulazna vrata Alyne ku?e. Iako se pripremao na susret sa svojim sinom svo ovo vrijeme od povratka me?u ??ive, kad je zvonce na ulaznim vratima kona?no ozna?ilo njegov dolazak, koljena su mu zaklecala i noge pru??ale strahovit otpor. Aly ga je samo pogledala i okrenula se prema uredno slo??enim poklonima za Johna i njegovi obitelj, kao da je ona prezaposlena da ode do vratiju. Naoko smirena, sa velikom je napeto???u i i???ekivanjem promatrala kako Steward nesigurnim korakom odlazi do vrata i otvara ih, nakon dubokog uzdaha koji nije izbjegao njenom pogledu. Na vratima je stajao John, nose?i Annu. Nasmijao se i spustio je, a ona je odmah prodrmala djedovu ruku.  Steward je zatim ?u?nuo i uzvratio maloj Anni nje??nim zagrljajem na koji je ?ekao dvadeset godina. Ustao je i pru??io ruku svom sinu, a on ju je prihvatio, istovremenu vuku?i svog oca u ?vrsti zagrljaj i ples suznih o?iju. Sad je i Aly pri??la vratima. Uzela je Annu u naru?je i pomilovala stariju sestru koja je provirila iza maj?inog lika. John i Steward jo?? uvijek su bili u ?vrstom zagrljaju i ona je znala da je John opet dobio svog oca. Sve ono ??to se u proteklih dvadeset godina dogodilo sad je izbrisano zauvijek. Ostalo je samo sje?anje na predivnu mladost i odrastanje uz najboljeg oca kojeg si je itko mogao po??eljeti.

-          Bok, tata – rekao je John kroz suze i pla? radosti. Dobrodo??ao!

-          Hvala – tiho je prozborio Steward, vidljivo dirnut, – hvala, sine!

Sat vremena kasnije sjedili su u velikoj dnevnoj sobi, Aly, Steward, Jonh i Sarah. Anna i Tianna su tr?ale po cijeloj sobi, sudaraju?i se svako malo sa velikom sofom i padaju?i, namjerno, na prekrasan tepih koji je Michael poslao majci prije vi??e od dvije godine. Naravo, s obzirom da je ve?inu vremena u ku?i bila samo Aly, ostao je savr??eno o?uvan i djeca su u??ivala u njegovu prekrasnu dodiru. Pri?ali su, ponovno okupljena obitelj, o proteklom vremenu i planovima za budu?nost; o Bo??i?u i predivnim svijetlima i ukrasima na ulicama i trgovima; o Novoj godini i onome ??to bi sa sobom mogla donijeti… tema je bilo puno i bilo je predivno osjetiti tu opu??tenu atmosferu prepunu ljubavi izme?u, sada dviju, obitelji.

Kad je Sun?ev disk po?eo dodirivati malu vrhove drve?a male ??umice na obli??njem bre??uljku, cijeli je grad zasjao u punom svijetlu svih svjetle?ih ukrasa koji su bili po njemu postavljeni. Ispred svake ku?e ljubav je pokazivala svoje skriveno lice putem desetina, stotina i tisu?a malih svijetle?ih objekata na travnjaku pokrivenom snijegom, na krovovima i obru?ima prozora, na svakim vratima i stepeni??tima. Aly i Steward pomno su promatrali taj predivan prizor, upijaju?i ga svim osjetilima. Gore na katu njihove ku?e John i Sarah spremali su malu Annu na spavanje. Bila je ve? jako umorna i sama je izrazila ??elju da ode spavati, a Tianna je ve? ionako drijemala dolje, na sofi u dnevnoj sobi. Iscrpio ih je duga?ak put, ali je bilo jasno da ?e se, prije no ??to sat otkuca pono?, svakako probuditi i do??uljati do velike ukra??ene smreke u najdaljem kutku dnevne sobe. Isto se ponovnilo i prethodne godine. Tianna je, kao starija sestra, bila predlo??ila i uspje??no “obradila” svoju malu sestricu. Pri?ala joj je o Djedu Bo??i?njaku i njegovim darovima  o tome kako se on spu??ta niz dimnjak da bi ih ostavio ispod bo??i?nog drvca. Htjela ga je jednom uhvatiti na djelu, no svaki se put iznenadila kad bi ustanovila da su pokloni za obje sestre ve? tamo, i bez obzira kad bi se ona u??uljala, nije uspjela vidjeti Djeda Bo??i?njaka kako se polako spu??ta niz dimnjak i tiho, na prstima, dolazi do velike smreke i ostavlja predivne darove. I ove ?e godine zasigurno biti tako.

Aly se zagledala u Stewardovo lice i upitala ho?e li i ona znati kad joj na vrata pokuca posljednji Bo??i?. Pitala se ??to to njen mu?? u ovom trenutku osje?a. Bijes? Mr??nju? ??alost? Ili je bio sretan ??to je dobio priliku vidjeti svog sina i predivne unu?ice? ??ali li sad za Michaelom i posljednjom ??ansom da ga vidi i ?uje mu glas, u??ivo, pred njim? Ili je sretan ??to ga je barem ?uo preko telefona?

Nije imala odgovore na sva ta pitanja, samo tvrd i smiren izraz lica svog mu??a koji je malo govorio o onom ??to je u tom trenutku osje?ao. Skrenula je pogled natrag na predivno osvijetljeni gradi? u daljini, i podjednako lijepu svijetlost zvijezda ??to su sjale sa savr??eno vedrog neba. Nadam se da je zadovoljan, pomislila je i shvatila da drhti od hladno?e. Sunce je odavno sakrilo svoje toplo lice, a oni su bili lagano odjeveni i ni??ta ih nije branilo od hladno?e no?i. Protrljala si je promrzle prste i stavila ruku na Stewardovo rame.

-          Hladno je, Stewie… idemo nutra?

-          Samo ti idi. Ulazim za dvije minute… ??elim se jo?? malo diviti ovom prizoru.

-          U redu. John i Sarah su ve? dolje. Skuhat ?u nam kavu, mo??e ?

Jedva primjetno klimnuo je glavom, a onda se nasmije??io, okrenuo prema njoj i poljubio je u usta.

-          Hvala ti Aly. Za sve.

Sad je ona klimnula, nervozno prihva?aju?i ono ??to je to zaista zna?ilo. Opra??ta se, pomislila je otvaraju?i ulazna vrata ku?e i ulaze?i u maleni hodnik. Naslonila se le?ima na vrata i borila sa tugom. Opra??ta se od mene. Po??eljela je plakati, a onda je ispred sebe ugledala svog sina. Zabrinuto ju je promatrao, stvaraju?i svoje zaklju?ke i o?igledno name?u?i sam sebi pitanja na koja si nije mogao dati odgovor.

-          Ve?eras? – upitao ju je John.

-          Molim?

-          Kad odlazi? Ve?eras?

Pogledala ga je i duboko u njegovim o?ima nai??la na tra?ak ljutnje. Kako li je samo znao? Ili mo??da nije? Mo??da zaista misli da bi Steward mogao nekud oti?i. Nadala se da je tako, iako nije znala za??to. Bilo bi joj puno lak??e da i on zna, no kako mu to re?i? Kako re?i svom sinu da mu upravo ro?eni otac ponovno umire, no ovaj put zauvijek i protiv svoje volje? Nije to mogla. Nikad to ne bi mogla u?initi. Jednostavno nije imala dovoljno snage pogledati Johnu u o?i i to mu re?i. No, zato je on to izrekao prvi.

-          Ta sjena… koja ga obavija cijelo ve?er. To je Smrt, zar ne? Ve?eras ?e sve biti gotovo.

Iznenadila se i trgnula kad je ?ula da John spominje ime Smrti. Zna?i, i on ju je vidio. Povezao je sve ??to je vidio i ?uo u savr??enu cjelinu i sam do??ao do svojih zaklu?aka. Ali, kako ?U o?ima mu je plamtio jar ??ivota, a ipak je shvatio Smrt. Gledala ga je i shvatila da sad ne?e mo?i zadr??ati suze. Istog trena kad je po?ela plakati, John ju je zagrlio, nude?i joj utjehu koju njemu nitko nije mogao ponuditi. Zajedno su plakali a s druge strane vratiju, u jednom sasvim druga?ijem svemiru, Steward je slu??ao njihov razgovor i njihove jecaje, obuzdavaju?i svoj bijes i tugu, bore?i se sa nemilosrdnim glasom – glasnikom njegove smrti, i u??asnim bolovima koji su njegovo ostarjelo tijelo punili crnom tminom umiranja i odlaska. Kad vi??e nije mogao izdr??ati, sru??io se na pod i istog trena izgubio svijest.

Glasovi koji su ga dozivali iz tmine ?inili su mu se tako poznatim. Volio je na?in na koji su ga dozivali, nje??no i sa ljubavlju. Osjetio je mir i shvatio da se nema ?ega bojati. Odbacio je ljusku ??ivota i strah koji je ona sa sobom nosila i prepustio se. Osjetio je kako ga rijeka Neizrecivog odnosi dalje, prema svom u???u, prema mjestu na kojem ga ?eka Stvoritelj. I znao je da mu je i ovdje sve opro??teno i da su ga njegove muke sprale grijeha. Ipak, osjetio je iznenadni poriv da pliva u toj rijeci, ali u smjeru suprotnom od onog u kojem ga je ona nosila. Jo?? ga je jedan glas dozivao, sve glasnije i sve ja?e. I on je zaplivao prema tom glasu, glasu njegova sina. Plivao je da se posljednji put oprosti s njim; prije kona?nog Odlaska. I plivao je.

Otvorio je o?i i ugledao Michaela kako stoji nagnut nad njega, jo?? uvijek u svom kaputu; iako se vidjelo na njemu da mu je bilo vru?e, nije na to obra?ao pa??nju. Steward je trepnuo i poku??ao mu stisnuti ruku, no njegovo je tijelo sad bila samo beskorisna lju??tura, odba?ena i prazna. Nasmije??io se o?ima i Michael je shvatio.

-          Volim te, tata – za?ulo se, kao jeka.

I on je po??elio re?i isto, no samo su ga o?i slu??ale. Jo?? je jednom trepnuo, a onda se pustio da padne. Propadao je sve dublje u sebe i tama ga je obuzimala. Posljednje ??to je vidio bilo je njegova obitelj na okupu. Nasmije??io se svojim unutarnjim tijelom i prepustio se struji koja ga je nosila, sve br??e i br??e.

Tama se pretvorila u svijetlo, a strah u ljubav. Jarko mu je svijetlo obasjavalo put, a osje?aj zbrinutosti i ljubavi pokazivalo mu pravi smjer. Stopio se s Bo??anskim.

***

Mala je Anna le??ala na sofi, potpuno prekrivena velikom dekom. Zadr??avala je dah, nastoje?i disati ??to manje, kako je Djed Bo??i?njak ne bi ?uo. Nije ga ??eljela upla??iti, samo vidjeti. Htjela je ?uti zvonce na njegovim ?izmicama i vidjeti njegovo rumeno lice. Njena je sestra le??ala ispod sofe, sa istim mislima i s istim osje?ajem napetosti u trbuhu. Djed Bo??i?njak samo ??to nije do??ao. Osje?ala je to. Nepunu minutu kasnije iz dimnjaka je izletjelo malo ?a?i. Uskoro je provirila mala ?izmica, pa stopalo, noga i na kraju cijeli star?i?. Anna i Tianna ??iroko su ra??irile o?i i upijale to ?udo, previ??e uzbu?ene da bi disale. Maleni je star?i? tiho zazvonio svojim korakom i ostavio nekoliko poklona ispod bo??i?nog drvca, a onda se vratio do kamina iz kojeg je bio izi??ao. Stao je, kao da razmi??lja o ne?emu, a onda se okrenuo i pogledao pravo u dvije sestre, koje su zanijemile od straha i uzbu?enja. Vidio ih je! Gledale su ga, ni ne trep?u?i svojim velikim, vla??nim o?ima, a on im se poklonio i nestao u sumaglici vlastita daha. Blagi je vjetri? pomilovao kosu sestrama i sve se vratilo u normalu. Nakon nekoliko dugih sekundi povratio im se dah i one su odu??evljene stale tr?ati do predivno ukra??enog bo??i?nog drva, tap?u?i svojim bosim no??icama po toplom tepihu. I da… pokloni su bili tamo.

Share This: